Ne znam da li neko od vas koji ćete kliknuti na ovaj blogpost piše ili čita poeziju. Internet i društvene mreže nas toliko vezuju da praktično ne možemo jedni bez drugih. I sinoć ste pred spavanje uredno pregledali stanje na društvenim mrežama, i jutros ste uz jutarnju toaletu gledali u smartphone?
Dnevna fiskultura refreshiranja i paničnog klikanja po tuđim životima ima nešto toliko vrijedno da su milioni ljudi prihvatili tu priču i žive je, već godinama. Svako ima priliku da osmišlja, stvara, edituje, i vraća sliku o sebi. Uz klikanje o tuđim životima, tu je i oslikavanje i doslikavanje vlastitog, fotografije, poruke, maniri su pitanje opstanka, razmrljavanje karaktera u jednom virtualnom svijetu je stvar dokazivanja vlastitog identiteta i vlastite bitnosti, pa i stvar prestiža. Ima tu i ponešto brige u društvu, ima tu i ponešto slutnje i smutnje, dozivamo se, tragamo jedni za drugima, ostavljamo trag svog života i svog postojanja.
Jutrošnja poplava oproštajnih poruka za Arsena Dedića dolazi prebrzo, još nismo share-ovali sve što smo htjeli share-ovati za Kemala Montena. Možda će Bora Đorđević danas, mimo svih pravila, poželjeti da je u Hrvatskoj a već vidim uljuljanog i pogubljenog Miku Antića kako Tamo Gore dočekuje svog prijatelja Arsena, uz suze za Gabi Novak koja ostaje sama.
Čitava jedna generacija između mene i Arsena Dedića se smatra generacijom nostalgičara, pa i jugonostalgičara, samo zbog sjaja u očima koji im bljeska na spomen Montenovih i Arsenovih generacija šarmera, velemajstora, gospode sa neponovljivim i nedohvatljivim imidžima i manirima.
Jasno je da je Arsenova i Montenova muzika već odavno stvar prošlosti i uspomena, kao što su stvar uspomena Delibašićevi rolinzi, Dalipagićevi šutevi i hiljadu puta prepričana sjećanja na rukometnu legendu Memnuna Idžakovića Čunu. Međutim, nostalgija za njima duboko nadilazi muzičke i sportske preferencije; bilo je tu nešto vrijednije od onoga što su radili i ilustrira ga priča o beogradskim taksistima koji ujutro nisu vozili dok ne završi kultna emisija „Beograde, dobro jutro“.
To su zapravo bili i ostali unikatni maniri, sa podrazumijevanom gospodštinom, utkani u vrijeme koje su naslikali kao najljepše doba u historiji prostora na kojima živimo. Šibenik i Novi Sad danas nisu manje lijepi, samo nam nedostaju maniri i gospodština koju su živjeli, izgledalo je, tako lako. U Ilijašu je nekada, u jednoj danas zapuštenoj zgradi živjela Jadranka Stojaković i, kunem Vam se, dok prolazim, nekada je čujem kako u samačkoj sobi pjeva „Sve smo mogli mi da si samo htio ti biti nježan kao nekada“.
Tako, jučer plačući za Kemom, a danas za Arsenom, zapravo plačemo i za slikama društava u kojima mi živimo i za platnom na kojem generacija između mene i Arsena, pa već i moja generacija, ostavljaju svoje tragove. Ne znam hoće li neko recitovati stihove napisane našim ljubavima, ne znam hoće li neko prepričavati naše radovićevske emisije i anegdote. Zabluda je misliti da u njihovo vrijeme nije postojao šund i kič, to su svjetonazorske stvari i bilo je toga, i više nego sada.
Samo, oni su nekako pobijedili. Hoćemo li i mi?
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
